stalno u pokretu
11. 11. 2016. Mikhail Bakunin * anarhizam * sociologija / socijalna pravda
Mikhail Bakunin

Država i sloboda

goodreads

Državnost i anarhija

Bakunjinova osnovna teza je:

Nikakva država ... nije u stanju da narodu pruži ono što mu treba, slobodnu organizaciju vlastitih interesa odozdo dogore bez ikakva uplitanja, tutorstva, nasilja koje bi dolazilo odozgora, jer svaka država ... u samoj svojoj biti ne znači ništa drugo do upravljanje masama odozgo nadolje posredstvom intelektualne i samim tim povlaštene manjine koja tobože bolje od samog naroda razumije prave narodne interese. (22-23 str)
...
...što je opširnija država, to je složeniji njezin organizam i ona se udaljuje od naroda i, baš stoga, što su suprotniji njezini interesi interesima puka, to težim teretom ona postaje za nj i to mu je nedostupnije provoditi nad njom kontrolu, to je dalja državna uprava od narodne samouprave. (50. str)

On ne pravi veliku razliku između autoritarnih država i predstavničkih demokratija, jer je stvarno upravljanje tim složenim centralnim aparatom udaljeno od naroda i prepušteno eliti:

Na ... fikciji tobožnjeg narodnog predstavništva i na stvarnoj činjenici da narodnim masama upravlja neznatna šaka povlaštenih, koje su izabrale ili nisu izabrale gomile naroda, dotjerane na izbore, gomile koje nikada ne znaju koga i zašto biraju; na tom tobožnjem i zamišljenom izrazu imaginarne općenarodne misli i volje, o kojima živi i pravi narod nema čak ni pojma, temelje se podjednako i teorija državnosti i teorija takozvane revolucionarne diktature.
Razlika između revolucionarne diktature i državnosti sastoji se samo u vanjskim uvjetima. U biti pak one obadvije predstavljaju jedno te isto upravljanje manjine nad većinom u ime tobožnje pameti manjine i tobožnje gluposti većine. Zbog toga su podjednako reakcionarne i imaju, i jedna i druga, kao rezultat neposredno i neminovno učvršćivanje političkih i ekonomskih privilegija vladajuće manjine i političkog i ekonomskog ropstva narodnih masa. (130. str)

I marksisti i anarhisti se slažu da država kao aparat prisile služi da bi se kontrolisala i odbranila privatna svojina (tj. da bi se rezervisala za povlašćenu manjinu), i kao takvu je treba ukinuti. Ono u čemu se ne slažu jeste kada. Anarhisti zastupaju da državu odmah treba razgraditi i zameniti slobodnim asocijacijama radnika, seljaka, komunama koje su dovoljno male i u kojima ljudi koji u njima žive neposredno upravljaju i odlučuju o aspektima života. Takve komune bi se dalje slobodno udruživale u federacije, koje bi se dalje ukrupnjavale u veće asocijacije pa sve do nacionalnih i globalnih. Predstavnici komuna na svakom nivou bi bili u svakom trenutku odgovorni i opozivi, i ne bi prestajali da budu radnici (privremeno upravljanje ih ne bi oslobađalo manuelnog rada, tj. ne bi se stvorila specijalizovana klasa upravljača, tj. elita).

Marksisti s druge strane zastupaju da proleterijat prvo treba da ovlada postojećim mehanizmima države (revolucijom ili političkim procesom) i da ih iskoristi da učini tranziciju ka ukidanju države. Danas, sto godina nakon formiranja SSSR očito je kuda je to odvelo, ali Bakunjin je to već 1870-ih vrlo jasno video:

...da bi proletarijat postigao pravu slobodu, utemeljenu na ekonomskoj jednakosti, mora osvojiti državu, i okrenuti državnu moć protiv buržoazije u korist radničkih masa, isto tako kao što je sada okrenuta protiv proletarijata samo u korist klase, koja eksploatira.
Na koji način osvojiti državu? Za to postoje samo dva sredstva: ili politička revolucija ili zakonita narodna agitacija u korist mirne reforme. (166. str)
...
u prvom »Manifestu međunarodnog društva«, koji je Marx napisao 1864. godine i to u riječima: »Prvi je zadatak radničke klase osvajanje političke moći«, ili, kao što govori Komunistički manifest: »Prvi korak k revoluciji radnika mora biti uzdizanje proletarijata na stupanj vladajućeg staleža. Proletarijat mora skoncentrirati sva sredstva proizvodnje u rukama države, tj. proletarijata, uzdignutog do stupnja vladajućeg staleža.«(167. str)
...
Postavlja se pitanje, ako će proletarijat postati vladajući stalež, nad kim će vladati? Dakle, ostat će još drugi proletarijat, koji će biti podređen toj novoj vladavini, novoj državi. Na primjer: pa makar seljačka sirotinja, koja, kao što je poznato, ne uživa naklonost marksista i nad kojom će, jer se nalazi na nižem stupnju kulture, vladati gradski i tvornički proletarijat...
...Ako postoji država, onda neminovno postoji vladavina, prema tome, i ropstvo; država bez ropstva, javnog ili zamaskiranog, nezamisliva je – eto zbog čega smo neprijatelji države.
...
Dakle, s kojeg god gledišta promatrali to pitanje, uvijek dolazimo do jednog te istog tužnog rezultata: povlaštena manjina upravlja golemom većinom narodnih masa. Ali ta će se manjina, kažu marksisti, sastojati od radnika. Da, po svoj prilici, od bivših radnika, ali koji čim postaju upravitelji ili narodni predstavnici, prestaju biti radnici i počinju gledati na sav manuelno-radnički svijet s državne visine; neće više predstavljati narod, već sebe i svoje pretenzije na upravljanje narodom. Tko može u to posumnjati, taj uopće ne pozna ljudsku prirodu.
Ali ti će izabranici biti žarko uvjereni i k tome još učeni socijalisti. – Riječi »učeni socijalist«, »znanstveni socijalizam«, koje se neprestano susreću u djelima i govorima lasalovaca i marksista, same dokazuju da će tobožnja narodna država biti upravo jako despotsko upravljanje narodnim masama od strane nove i veoma malobrojne aristokracije pravih ili prividnih znanstvenika. Narod nije učen, prema tome, njega će u cijelosti osloboditi od briga upravljanja, bit će u cijelosti uključen u stado upravljanih. Lijepoga li oslobođenja!
Marksisti osjećaju tu proturječnost i, shvaćajući da će upravljanje od strane znanstvenika, najteže, najuvredljivije i najprezrenije u svijetu, biti prava diktatura, bez obzira na sve demokratske forme, tješe idejom da će ta diktatura biti privremena i kratka. Govore da će jedina briga i cilj te diktature biti obrazovanje naroda i njegov ekonomski i politički razvoj i to do takvog stupnja da će uskoro otpasti svako upravljanje i da će država, izgubivši sav politički, tj. vladajući značaj, postati sama od sebe sasvim slobodna organizacija ekonomskih interesa i zajednica.
Tu je očita proturječnost. Ako će njihova država biti zaista narodna, zašto da se ukida, ali ako je njezino ukidanje neophodno za stvarno oslobođenje naroda, kako se onda usuđuju nazivati tu državu narodnom?
...
Na toj proturječnosti zasad se je zaustavila naša polemika. Oni tvrde da samo diktatura, dakako njihova, može stvoriti narodnu slobodu, mi odgovaramo, da nikakva diktatura ne može imati drugi cilj do da se ovjekovječi i da je kadra pobuditi i odgojiti u narodu, koji je trpi, samo ropstvo; sloboda se može stvoriti samo s pomoću slobode, tj. svenarodnom bunom i slobodnom organizacijom radničkih masa odozdo prema gore.(168-169. str)

I na kraju govoreći o programu marksista Bakunjin poentira praktično predviđajući Sovjetski savez:

Osnovna točka tog programa je oslobođenje (tobožnje) proletarijata s pomoću samo jedne države. Ali za to je potrebno da država pristane da bude oslobodilac proletarijata od jarma buržoaskog kapitala. Na koji način valja državi sugerirati takvu volju? U tu svrhu mogu postojati samo dva sredstva. Proletarijat mora izvršiti revoluciju da ovlada državom – to je herojsko sredstvo. Po našem mišljenju, čim ju osvoji, mora je smjesta srušiti, kao vječnu tamnicu narodnih masa; po teoriji pak g. Marxa, narod ne samo da je ne treba rušiti već je naprotiv mora učvrstiti i ojačati i u takvom obliku predati na potpuno raspolaganje svojim dobročiniteljima, skrbnicima i učiteljima – šefovima komunističke partije, ukratko, g. Marxu i njegovim prijateljima, koji će započeti oslobađanje na svoj način. Oni će usredotočiti upravljanje u snažnoj ruci, jer neuki narod traži prilično čvrstu skrb; stvorit će jedinstvenu državnu banku, koja će usredotočiti u svojim rukama svu trgovačko-industrijsku, poljoprivrednu i čak znanstvenu proizvodnju, narodne mase razdvojit će u dvije armije: industrijsku i poljoprivrednu, pod izravnim zapovjedništvom državnih inženjera, koji će stvoriti novi privilegirani znanstveno-politički stalež.(171. str)

Nažalost, ova osnovna teza razbacana je na sve strane, utopljena u nekih 180 strana na kojima Bakunjin u sitna crevca pretresa dnevnu politiku prve polovine 1870-ih. To je bilo vreme velikog prevrata - Francusku, nekadašnju veliku kontinentalnu silu, nakon rata je smenila nova sila - Pruska, sada kao ujedinjena Nemačka. Bakunjin detaljno analizira trenutno stanje i geopolitičke odnose u svakoj od evropskih država, ne ustručavajući se od uopštavanja i korišćenja stereotipa i predrasuda. Ipak, najviše se koncentriše na Nemačkoj, toj novoj velikoj, snažnoj, autoritarnoj državi, koja je kao takva pretnja i prepreka oslobođenju proleterijata.

U ovom tekstu Bakunjin se obraća ruskoj publici, tako da veliki deo prostora posvećuje svim mogućim potencijalnim odnosima između Nemačke i Rusije i između slovena i germana. Oštro osuđuje panslavizam i pangermanizam, kao i uzdanje slovenskih naroda u Rusiju i rusku zloupotrebu tog uzdanja.

U nekim stvarima dosta precizno predviđa budući razvoj političke situacije sve do Prvog svetskog rata pa i do međuratnog razdoblja, ali u drugima grubo greši.

Konačno, završava obračunom sa teorijama i programom socijal-demokrata i marksista kojima zamera na statizmu i optužuje ih da su Bizmarkovom učvršćivanju autoritarne države prećutni saveznik i da im je to zajednički cilj.

Nemce jako ne voli i nikako ne uspeva da bude nepristrasan i da se oslobodi stereotipa kada govori o njima.

Ceo tekst Državnosti i anarhije