Jegor Kovaljevski, kapetan - inženjer rudarstva u službi Rusije

Kom

U Vasojevićima smo saznali da komski pastiri vode neprekidan rat ili, bolje rečeno, uzajamno pustošenje i pljačku sa Klimentima, susjednim plemenima, porijeklom Slovenima, po vjeri muslimanima, turskim podanicima, da su oni, zajedno sa njihovim katunima, protjerani daleko od vrhova Koma i da, najzad, ne prođu ni dva dana i osobito ni jedna noć a da Klimenti ne napadaju komske katune: to ipak nije pokolebalo našu riješenost, a mi čak nijesmo sačekali pojačanje svojem malenom odredu i, prenoćivši u Vasojevićima, krenusmo k cilju svojeg putovanja. Do same noći peli smo se strmom, gotovo uspravnom putanjom, kretali smo se uskim grebenom; na pola puta između Vasojevića i Koma vidjeli smo s lijeve strane Kolašin, a s desne Klimente: s jedne i druge strane mogli smo očekivati napad i tada bi nam položaj bio veoma opasan, stoga što se uskim grebenom nije moglo prolaziti drukčije nego, kao guske, jedan za drugim ili najviše po dvojica uporedo, pa je valjalo ubrzati korak. Naši ljudi su neprestano istrčavali po stranama radi izviđanja, pomaljali se nad provalijama, u koje je bilo strašno pogledati i nad kojima se može prokrasti samo Crnogorac. Tako smo došli do krajnjeg katuna, pri strani komske visine, gdje smo odlučili da provedemo noć, bez obzira na to što se na ovom mjestu potvrđivalo sve što smo slušali o Vasojevićima.

Noć. Kakva noć! Tek što se magla počela spuštati k dolini, sva stada bila su sakrivena blizu daščara i u katunu je nastala tišina, kao da je iznenada opustio ili se pretvorio u groblje: upoređenje je utoliko vjernije, što su ove od dima čađave kolibe bile nalik mogilama. Oganj je svugdje bio ugašen; mi smo morali utrnuti u svoj san, iako nam se studen probijala do kostiju jer smo se nalazili u predjelu snijega. Zato su vrhovi gora oživjeli najgromkijim životom. Pastiri, koji su se po njima rasporedili, sastavili su lanac oko cijelog katuna, dovoljno udaljeni od njega; pretrčavajući s jednog visa na drugi i zalazeći daleko u brda, oni su ispunjavali vazduh tako prodornim kricima, kakve sigurno neću imati prilike da ponovo čujem do strašnog suda; podstaknuti njima, stotine pasa urlali su i lajali svu noć bez prestanka: ova huka-buka, ponavljajući se ehom i snažno odjekujući u brdima, prije bi mogla probuditi mrtvoga negoli uspavati živoga; a valja reći da nam nije bilo do sna, tek gdje-ko od nas zadrijemao je te noći, bez obzir na zamor prethodnog dana. Već pred zoru, kad je san počeo da svladava i one najbudnije, kada povici pastira nijesu više bili onako gromki i česti, iznenada je odjeknuo pucanj, za njim desetak drugih i - nastala je potpuna tišina. Za tren oka je svaki od nas, s puškom u ruci, stojao na svojem mjestu u kolibi, kojekako utvrđenoj plotom i gomilama suvaraka, gdje bi se u mraku sapleo i sam Kara-Mahmut, koji je za Crnogorce oličenje smjelosti i prepredenosti. Tako smo iščekali jutro, kada su došli da nam objasne uzrok uzbune: omanja četa bila se prikrala mimo pastira-stražara, ali je u mraku zalutala i naletjela na drugoga: otud prepucavanje; četa je utekla, odnoseći jednog svojeg ranjenika; goniti je u tami nije bilo moguće, tim prije što je to mogao biti varljivi napad i negdje se mogla prikrivati zasjeda: uobičajeno ratno lukavstvo ovdašnjih žitelja.

Još zora nije savila magle sa planinskih padina i pokazivala je svoju ljepotu samo po vrhovima, a mi smo već bili na putu... I evo, najzad sam na visini Koma, na cilju svojih davnašnjih želja! Kako se lako ovdje diše: sigurno sam, u ovom trenu, iznad svih na zemlji... Ali ja nijesam stigao ovamo samo da bih poplašio planinskog orla i oprao lice u podnebesnim oblacima, pa vas stoga upućujem na svoj geološki pregled ovog kraja. Ali tužno se rastati sa Komom, do kojeg sam najzad dospio s toliko napora, s Komom, ovom putokaznom zvijezdom za okolinu s poluprečnikom dužim od sto vrsta. Ne, ja ću ostati ovdje, ja ću čekati čudo! U Crnoj Gori na svakom koraku ima čuda, kako da ih ne bude ovdje... i čudo se zbilo.

Na suprotnoj glavi Koma, dvoglavog, nalik slovenskom orlu, uzvio se iznad stijene pramen dima: - Šta bi to bilo? - upitao sam ja Crnogorca; izgleda da naših nema na toj strani, pa i vatru im je zabranjeno nalagati: ne zovi nesreću na sebe. "Ne, to nijesu naši, a ni tuđi", odgovorio mi je značajno Crnogorac. Pa čiji je dim onda? "Tamo se već davno nastanila vila i očigledno hoće da pokaže kako joj je milo što smo došli". A, razumijem! - Najednom je odjeknuo stravičan kliktaj; o pa vi ne znate kakav je kliktaj Crnogorca u planinama! Ako ovdje postoji bilo kakva vještina, onda je to, svakako - voditi međusobni razgovor, kad je drug od druga na dalekom rastojanju. Pošto su izrazdvajani urvinama i stijenama, preko kojih je teško proći čak i Crnogorcima, oni se razgovaraju među sobom na neobično dalekom rastojanju; prislanjajući dlan kraj usta, sa strane od koje vjetar duva da ne bi odnosio zvuk njihovih riječi, i izgovarajući skoro svaku riječ za riječju da odjek ne bi izmjenio smisao kazivanja, i eho od planina do klanaca predaje njihove riječi, često gromkije nego što su bile izgovorene, ali to je zvuk od kojeg i nehotice uzdrhtiš: a mi smo ga i začuli tako iznenada, zaneseni tihim razgovorom o našem dobrom duhu; odmah zatim pojavio se na vrhu čovjek. Išao je pravo k nama, oglasivši se kliktajem koji je odjeknuo, s puškom o ramenu, bez bojazni i bez opasnosti. Počelo je uobičajeno pozdravljanje. Nije bilo čuđenja zbog susreta, stoga što se Crnogorci, kao i svi Azijati, ničemu ne čude ili, bolje rečeno, ne ispoljavaju svoje čuđenje: njima je sve obično. Sam pridošlica vidio je vilu i ispričao nam o njoj mnogo zanimljivog. - Ti si, svakako, radi toga i došao ovamo da bi je vidio i utješio zbog njene sudbine? - pitao sam ja. "Nije baš tako, - rekao je on tajanstveno, pogledajući na prisutne - treba da porazgovaramo nasamo" - Ba, ta nijesi me valjda tražio ovdje, na vrhu Koma! "Ko ti je potreban radi dobroga djela toga ne tražiš: šalje ga sam Bog". - Aha! Ostali smo sami; pridošlica mi je pokazao svitak hartije: pismo; gledam: evropski grb, o, grb odveć poznat. - Pismo nije za mene, - rekao sam, vraćajući ga - ono je za Vasojeviće i već je raspečaćeno; ti nijesi istinski izaslanik. "Istinski!" - odgovorio je on i prekrstio se našim krstom. Šta hoćeš od mene? "Pročitajte pismo". Ja sam čitao i čudio se! Jedan evropski avanturist, pozivajući se na prava svojega knjaževstva... zahtjevao je da mu se jedno od okolnih plemena preda u vlasništvo - samo toliko! - obećavajući mu za to časti i slavu i pokroviteljstvo svoje države i Bog zna šta... No, Bog s njim! Ostavimo ga na miru. Očigledno, častoljublju je tijesno da se zasniva u Evropi, pa se pružilo prema Komu! A šteta, doista, ono će oskvrnuti rub neba i sigurno prognati s Koma jednu vilu, u koju tako čvrsto vjeruju okolni žitelji.

14-26 avgust 1838.